Obiteljsko okupljanje na badnju večer pred božićnim drvcem nezaobilazan je tradicionalni proces koji budi u nama osjećaj bliskosti i topline, ali isto tako i uživanja u vremenu provedenom s našim bližnjima. Oni mlađi uvijek se najviše raduju toj tradiciji, jer obično bor povezuju s poklonima koje će drugi dan pronaći ispod njega.

Porijeklo ukrašavanja božićnog drvca je još uvijek poprilična nepoznanica, no poveznica je nekoliko, kako iz pogleda vjernika, ali i svih ostalih. S jedne strane vjeruje se kako bor predstavlja vezu između Boga i čovjeka, s druge se na to gleda kao na poganski običaj ukrašavanja zimzelenog drveća za vrijeme zimskog solsticija, a s treće, možda i najjednostavnije strane, božićno drvce predstavlja čovjekovu prolaznost.

Jedna teorija tvrdi kako su s ukrašavanjem božićnog drvca počeli luterani još u 16. stoljeću u Njemačkoj, a potom se taj običaj proširio na ostatak svijeta, a druga pak govori o engleskom propovjedniku koji je još u 7. stoljeću došao u Njemačku propovijedati evanđelje. Kako bi lakše protumačio Sveto Trojstvo, iskoristio je bor koji je trokutastog oblika. Iako se u samim počecima drvce kitilo plodovima prirode i papirnim ukrasima, danas postoji pregršt različitih dekoracija za bor od lampica, ukrasnih figurica, kuglica te raznih drugih. Nezaobilazan ukras su i jaslice koje se stavljaju ispod drvca, a koje predstavljaju Isusovo rođenje u štalici. Najstarije hrvatske jaslice nalaze se na otočiću Košljunu kraj otoka Krka gdje se čuva od 17. Stoljeća.

Iako danas gotovo svatko ima svoje viđenje toga kada i kako ukrašava božićno drvce, katolička pravila ističu kako se bor kiti isključivo na Badnjak i takav ostaje sve do nedjelje nakon Sveta tri kralja. Bez obzira na simboliku i porijeklo ove tradicije, najvažnije je ipak da kićenje bora okuplja obitelj na jedno mjesto, donosi smijeh i radost na dječja lica i čini božićnu atmosferu ugodnijom.